Kada dobijem neugodnu informaciju ili se dogodi problem, prva reakcija mi nije uvijek mirna.
Nekada se naljutim. Mislim da je to normalno.
Ali trudim se ne reagirati odmah.
Prvo stanem i zapitam se je li situacija stvarno onakva kako mi je predstavljena. Nakon toga pokušam razumjeti zašto je do nje došlo i nedostaje li mi neka važna informacija.
Tek kada provjerim činjenice, mogu odlučiti što dalje.
Brza reakcija ponekad može izgledati odlučno. Problem je u tome što odluka donesena u prvoj minuti često više govori o našoj emociji nego o stvarnoj situaciji.
Ljutnja može biti signal da nešto nije u redu, ali ne bi trebala biti razlog zbog kojeg donosimo odluku.
Zato mi je važno napraviti odmak između onoga što sam čuo i onoga što ću poduzeti.
Prvi dojam zna biti pogrešan
Više puta mi se dogodilo da sam u prvom trenutku bio uvjeren da je netko pogriješio.
Nakon razgovora i provjere činjenica pokazalo se da situacija ipak nije bila tako jednostavna.
Nekada je nedostajala informacija. Nekada je problem nastao ranije u procesu. Nekada je osoba napravila ono što je u tom trenutku smatrala ispravnim, ali na temelju nepotpunih podataka.
Takve situacije su me naučile da promislim dva puta prije nego ishitreno reagiram.
To ne znači da odluke treba stalno odgađati. Znači samo da brzina ne bi trebala biti važnija od točnosti.
Voditelj može pogriješiti u odluci. To će se dogoditi svakome.
Puno je teže ispraviti situaciju kada osoba osjeti da smo je osudili prije nego što smo je saslušali.
Zato danas pokušavam odvojiti ono što stvarno znam od onoga što u prvom trenutku samo pretpostavljam.
Odluka dolazi nakon činjenica
Kada utvrdim što se stvarno dogodilo, sljedeći korak najčešće donesem sam.
Odluka ovisi o situaciji, ali važno mi je da bude utemeljena na činjenicama.
Nakon toga osobi dam jasan feedback.
Ne mislim da feedback treba biti dug ni kompliciran. Osoba treba razumjeti što se dogodilo, gdje je pogriješila, zašto je to problem i što očekujem dalje.
Ako osoba nije svjesna pogreške, još je važnije da joj se to jasno objasni.
Sama informacija da nešto nije bilo dobro nije dovoljna.
Cilj nije samo zatvoriti jednu situaciju. Cilj je prevenirati da se ista ili slična pogreška ponovi.
Zato feedback mora biti dovoljno konkretan da osoba nakon razgovora zna što sljedeći put treba napraviti drugačije.
Ako razgovor završi samo na tome da je nešto bilo loše, bez jasnog sljedećeg koraka, onda problem zapravo nije riješen.
Feedback, po meni, nije kažnjavanje. Njegova svrha je da osoba razumije pogrešku i iz nje nešto nauči.
Nije svaka odluka jednako hitna
Koliko mi treba da se odmaknem od prve reakcije ovisi o situaciji.
Nekada je dovoljno pet minuta.
Nekada mi treba pola sata da provjerim činjenice i presložim što se dogodilo.
A nekada je najbolje prespavati i odluku donijeti sljedeći dan.
Ne mislim da svaku odluku treba odgađati. Postoje situacije u kojima treba reagirati odmah.
Ali postoje i situacije koje samo djeluju hitno zato što su neugodne.
Upravo tada pokušavam razlikovati stvarnu hitnost od vlastite potrebe da što prije zatvorim problem.
Ako mogu donijeti bolju odluku nakon kratkog odmaka, onda taj odmak nije gubitak vremena. On je dio donošenja odluke.
Na kraju ipak odlučuju iskustvo i intuicija
Ne postoji točan trenutak u kojem mogu reći da sada imam sve informacije.
U nekom trenutku treba odlučiti.
Tu mi najviše pomažu iskustvo i intuicija.
Ne kao zamjena za činjenice, nego kao nešto što dolazi nakon njih.
Iskustvo pomaže prepoznati obrasce. Intuicija pomaže procijeniti je li situacija dovoljno jasna ili treba napraviti još jedan korak prije odluke.
Naravno, ni tada odluka neće uvijek biti savršena.
Ali veća je vjerojatnost da će biti dobra ako nije donesena pod utjecajem prve reakcije i nepotpunih informacija.
Danas zato ne pokušavam svaku situaciju riješiti odmah.
Pokušavam je prvo razumjeti.
Nekada mi za to treba pet minuta. Nekada pola sata. Nekada prespavam.
Zaista nema pravila.
Postoji samo jedna stvar koje se pokušavam držati.
Prva reakcija može biti iskrena, ali odluka mora biti promišljena.