Kada se sjetim sebe s 25 godina, najviše primjećujem koliko sam tada imao potrebu sve riješiti odmah.

Nisam imao puno strpljenja.

Ako sam nešto zamislio, htio sam da bude gotovo odmah. Ako se pojavio problem, htio sam ga zatvoriti što prije. Ako je postojao zadatak, teško mi je bilo ostaviti ga za sutra.

Danas na to gledam drugačije.

Ne zato što sam postao sporiji ili manje ambiciozan, nego zato što sam s vremenom shvatio da neke stvari jednostavno ne možeš ubrzati.

Neki rezultati trebaju vrijeme.

Neki odnosi se grade postupno.

Neke odluke je bolje ne donijeti u prvoj minuti.

Da danas mogu razgovarati sa sobom s 25 godina, rekao bih si tri stvari.

Ne mora sve biti gotovo odmah

Tada sam često imao osjećaj da sve mora biti riješeno sada.

Čekanje sam doživljavao kao gubitak vremena. Ako se nešto nije pomicalo dovoljno brzo, imao sam osjećaj da nešto nije u redu.

Danas znam da strpljenje ne znači pasivnost.

Ne znači sjediti i čekati da se stvari same dogode.

Za mene danas strpljenje znači napraviti ono što mogu, a zatim prihvatiti da dio procesa jednostavno treba vrijeme.

To mi je dugo bilo teško.

Pogotovo u poslu, gdje često želimo brz odgovor, brzu odluku i brz rezultat. Ali neke stvari postanu bolje upravo zato što nisu odrađene na brzinu.

Ponekad je potrebno pustiti da se informacije slegnu.

Ponekad treba ponoviti istu aktivnost puno puta prije nego što se vidi rezultat.

Ponekad je najbolji potez ne napraviti ništa dodatno, nego nastaviti ono što već radiš dovoljno dugo.

Mislim da bih si tada rekao da ne pokušavam svaku fazu preskočiti.

Neke stvari stvarno dođu tek kada za njih dođe vrijeme.

Prazan mailbox nije isto što i kvalitetan rad

S 25 godina mi je bilo jako važno da mi mailbox na kraju dana bude na nuli.

Htio sam odgovoriti na svaki mail, zatvoriti svaki zadatak i ne ostaviti ništa otvoreno.

To mi je davalo osjećaj da sam bio produktivan.

Danas znam da taj osjećaj može zavarati.

Možeš cijeli dan odgovarati na poruke, rješavati sitne zadatke i zatvarati tuđe zahtjeve, a da pritom ne napraviš ništa što će stvarno promijeniti rezultat.

Prazan mailbox izgleda uredno.

Ali ne znači nužno da si radio ono što je najvažnije.

S vremenom sam shvatio da nisu svi zadaci jednako vrijedni i da nije svaki mail hitan samo zato što je stigao.

Neke stvari mogu čekati.

Neke stvari treba delegirati.

A neke uopće ne treba napraviti.

Tada mi je bilo važno i da budem najbolji u svemu.

Htio sam pokazati da mogu, da znam i da ću sve riješiti.

Danas više ne mislim da moram biti najbolji u svakoj stvari kojom se bavim.

Važnije mi je znati gdje trebam biti stvarno dobar, gdje je dovoljno odraditi kvalitetno i gdje se trebam osloniti na nekoga tko zna više od mene.

Potreba da sve napraviš sam često izgleda kao odgovornost.

Ali ponekad je samo potreba za dokazivanjem.

Tuđe mišljenje je važno, ali nije najvažnije

S 25 godina mi je bilo jako važno što drugi misle.

Kako sam nešto napravio.

Jesam li ostavio dobar dojam.

Je li netko zadovoljan mojom odlukom.

Jesam li dovoljno dobar.

Danas i dalje cijenim tuđe mišljenje.

Saslušam ga, razmislim o njemu i pokušam iz njega nešto naučiti.

Ali više nije najvažnija stvar.

Tuđe mišljenje može biti korisno, ali ne može biti jedini kriterij po kojem donosim odluke.

Ako pokušavaš zadovoljiti svakoga, vrlo brzo počneš donositi odluke koje nemaju veze s onim što stvarno misliš da je ispravno.

To ne znači ignorirati savjete.

Ne znači ni misliti da uvijek znaš najbolje.

Znači samo razumjeti da će ljudi istu odluku gledati na različite načine i da neće svi uvijek biti zadovoljni.

S vremenom sam naučio više vjerovati vlastitoj procjeni.

Posebno kada znam da sam provjerio činjenice, saslušao druge i razmislio o posljedicama.

Tuđe mišljenje i dalje mi je važno.

Samo više ne želim da upravlja mojim odlukama.

Manje dokazivanja, više fokusa

Kada sve ovo spojim, mislim da bih sebi s 25 godina rekao jednu jednostavnu stvar.

Da se manje dokazujem, a više usmjerim na ono što stvarno mogu promijeniti.

Puno energije sam znao trošiti na to kako nešto izgleda, što drugi misle i zašto se nešto ne događa dovoljno brzo.

Danas tu energiju pokušavam usmjeriti na ono na što stvarno mogu utjecati.

Na svoj rad.

Na odluke koje donosim.

Na način na koji razgovaram s ljudima.

Na to kako reagiram kada nešto ne ide prema planu.

Ne mislim da bih sebi rekao da budem manje ambiciozan.

Samo bih si rekao da ne mora svaka ambicija izgledati kao žurba, potpuna kontrola i stalna potreba da se nešto dokaže.

Neke stvari dođu upravo onda kada prestaneš pokušavati svima pokazati da si spreman.

Danas bih si s 25 godina rekao da se manje dokazujem, a više usmjerim na ono što stvarno mogu promijeniti.