Nekad ti netko dođe s pitanjem, a već iz načina na koji ga postavlja vidiš da zapravo zna odgovor. Ne traži informaciju nego potvrdu.

„Ja bih napravio ovako, je li to u redu?”
„Mislim da bi trebalo ovo, što ti kažeš?”
„Mogu li ovo riješiti na taj način?”

Na prvu to može djelovati kao manjak samostalnosti. Ali s vremenom sam shvatio da razlog nije uvijek u osobi.

Ponekad ljudi nisu nesigurni u odgovor, nego u posljedicu odluke

Netko može jako dobro znati što treba napraviti, ali nije siguran što će se dogoditi ako odluka ispadne pogrešna. Ako je kroz vrijeme naučio da se pogreške dugo pamte, da se odluke često naknadno preispituju ili da je sigurnije pitati nego riskirati, sasvim je logično da će tražiti potvrdu.

U tom slučaju pitanje nije samo zašto osoba ne odluči sama, nego i kakvo smo okruženje napravili za donošenje odluka.

Ako uvijek odgovorim, učim ljude da uvijek pitaju

To je dio u kojem i voditelj lako upadne u zamku. Kad znaš odgovor, najbrže je jednostavno ga dati. Problem je riješen za trideset sekundi i svi idu dalje. Ali ako to napravim deset puta, vrlo brzo mogu dobiti osobu koja jedanaesti put više ni ne pokušava sama odlučiti.

Zato mi je sve korisnije vratiti pitanje: „Što ti misliš da treba napraviti?” Vrlo često osoba odmah kaže upravo ono što bih i ja rekao.

Tada joj možda ne treba moje rješenje. Treba joj potvrda da ima pravo donijeti odluku.

Samostalnost se ne može samo tražiti

Lako je reći da želimo samostalne ljude. Teže je stvarno im ostaviti prostor da budu samostalni. Ako očekujemo da ljudi preuzmu odgovornost, onda moramo prihvatiti i da neće svaku situaciju riješiti točno onako kako bismo je mi riješili.

To mi je možda i najveća razlika između delegiranja zadatka i delegiranja odgovornosti. Kod zadatka kažem što treba napraviti. Kod odgovornosti moram ostaviti dovoljno prostora da osoba sama odluči kako će doći do rezultata.

Nije svako pitanje problem

Naravno, ne mislim da ljudi ne trebaju pitati. Postoje odluke za koje je normalno tražiti drugo mišljenje, posebno ako nose veći rizik ili utječu na druge ljude.

Problem mi je više kad ista osoba traži potvrdu i za stvari za koje već ima dovoljno znanja, iskustva i ovlasti. Tada pokušavam razumjeti što joj zapravo nedostaje. Informacija? Iskustvo? Jasnije granice odgovornosti? Ili samo sigurnost da je u redu ponekad donijeti i odluku koja neće biti savršena?

Cilj mi nije da me ljudi prestanu pitati

Cilj mi je da prije nego što pitaju, prvo sami razmisle. Velika je razlika između pitanja „Što da napravim?” i „Ja bih napravio ovo zbog toga i toga, vidiš li nešto što propuštam?”

U drugom slučaju osoba već preuzima odgovornost za razmišljanje i odluku. Voditelj više nije netko tko daje svaki odgovor, nego netko tko pomaže provjeriti smjer kad je to potrebno. I to mi je puno zdraviji odnos.

Povjerenje se vidi i po tome koliko često moramo tražiti dopuštenje

Ako ljudi stalno trebaju potvrdu za stvari koje realno mogu riješiti sami, možda nije dovoljno samo reći im da budu samostalniji. Vrijedi pogledati i kako reagiramo kad stvarno odluče sami.

Jer teško je tražiti od ljudi da preuzmu odgovornost ako im istovremeno ne damo dovoljno prostora da je stvarno nose.

Samostalnost ne počinje kad ljudi prestanu postavljati pitanja. Počinje kad prije pitanja već imaju vlastiti odgovor.